ISTINE I ZABLUDE O VITAMINU B17/ AMIGDALINU/ LAETRILU

U nedostatku efikasnosti i zbog velikog broja nuspojava u liječenju karcinoma konvencionalnom medicinom, ljudi sve više pribjegavaju takozvanoj komplementarnoj ili alternativnoj medicini.

Zagovaratelji metaboličke teorije raka kažu kako je rak posljedica nedostatka važnih vitamina (kao što je takozvani vitamin B17, koji ustvari nije vitamin) i minerala, dok protivnici upozoravaju kako je vitamin B17 (amigdalin) nedjelotvoran ili štoviše toksičan.

Sve dostupnije informacije učinile su da je svaki pacijent postao ekspert za svoju bolest, no treba pritom biti oprezan jer nisu sve informacije sa interneta relevantne. Cilj ovog teksta je pokušati razlučiti istinite i netočne tvrdnje o popularnom vitaminu B17, izvornog imena amigdalin.

1830-ih je prvi put izoliran amigdalin, suspstanca kemijske strukture D-mandelonitril-β-D-glukozid-6-β-glukozid (Slika 1) iz gorkog badema (Prunus amygdalus amara). Prirodni izvori su i ostale sjemenke iz porodice Rosaceae kao što su breskva, marelica, jabuka, šljiva. 1845. se počeo koristiti u Rusiji kao lijek za rak, a 1920-ih i u SAD-u, gdje je 60-ih godina postao zabranjen. 1950-ih je sintetiziran intravenozni oblik laetril. Laetril je polusintetski L-konformacijski derivat amigdalina (koji je R-oblik). Ime mu potječe od „laevorotatory mandelonitrile“. Kemijski gledano laetril i amigdalin su različiti, ali nerijetko ih se izjednačuje. Na internetu se, stoga, mogu  naći razni nazivi, korišteni kao jednoznačnice za amigdalin: vitamin B17, laetril, nitrilozid, mandelonitril.

amigdalin

Slika 1. Struktura amigdalina

Amigdalin sam po sebi nije toksičan, ali produkt njegove razgradnje cijanovodik jest. Intestinalna mikroflora (po kineskom istraživanju iz 2014), odnosno enzim glukozidaza iz ljudskog organizma rastavlja ga na benzaldehid i cijanovodik. Neki navodi tvrde da se benzaldehid ponaša kao analgetik, a cijanovodik kao antitumorski lijek, no još uvijek nije nađen način da se taj toksični produkt razgradnje, cijanovodik, usmjeri samo na tumorske stanice, a da se poštede druge stanice. Cijanidi i cijanovodik napadaju mitohondrijsku citokrom oksidazu inhibirajući tako stanično disanje, ubrzavajući anaerobnu glikolizu te posljedično uzrokujući tkivnu hipoksiju i metaboličku laktacidozu. U organizmu postoji biokemijski put detoksikacije cijanida putem određenih enzima koji prevode cijanide u manje toksične tiocijanate, no nakon administracije laetrila dolazi do toksične doze cijanida (poljsko istraživanje iz 2015., Bilska-Wilkosz, Dudek, Knutelska, Wlodek).

Ipak, i stručna javnost se dijeli oko djelovanja amigdalina na tumorske stanice i na cjelokupni organizam. Rezultati su višeznačni i dok jedni pokazuju regresiju tumora uz amigdalin i konvencionalnu terapiju, drugi tvrde da je toksičnost iznad djelotvornosti i da se nikako ne može znati da li je došlo do regresije tumora zbog kemoterapije i zračenja ili zbog amigdalina.

Neke laboratorijske studije in vitro pokazuju znatnu inhibiciju vezanja tumorskih stanica za vaskularni endotel, što bi značilo da inhibira metastaziranje. No, ispitivanja na životinjama i ljudima ne pokazuju nikakav čvrst dokaz o antitumorskom djelovanju amigdalina, niti pokazuju produljenje života, a kod nekih pacijenata se pojavljuju simptomi otrovanja cijanidima (mučnina, povraćanje, glavobolja, oštećenje jetre, abnormalno niski krvni tlak, konfuzija, koma, smrt). Ipak, stupanj nuspojava ovisi o putu primjene amigdalina: peroralno je pokazao mnogo veću toksičnost nego intravenozno.

Zbog nedostatka dokaza efikasnosti i zbog rizika od otrovanja cijanidima, FDA i Europska komisija su zabranile prodaju amigdalina, no još uvijek se mogu naći na internetskoj prodaji ti proizvodi često sumnjive kvalitete, doze i podrijetla. Stoga, budite oprezni i svakako se dođite posavjetovati sa svojim liječnikom ili ljekarnikom, jer nije sve što potječe iz prirode zdravo i bezopasno!

  izvori amigdalina

Slika 2. Izvori amigdalina

Izvor: članci sa Pubmed-a